Kako je to nekada bilo u Borovu! Nešto prije dva sata poslije podne dolazili su pred kompleks tvornice obuće autobusi koji su trebali odvesti radnike na počinak nakon završetka prve smjene. A tih je „velikih gusjenica“, čistih i uredno posloženih, znalo biti i više od pedeset jer je u najboljim danima u Borovu radilo više od dvadeset tisuća radnika. Borovo je bilo uspješno i uzorno socijalističko poduzeće koje je svojim radnicima omogućavalo najbolji standard.
Od vrhunske zdravstvene skrbi preko sigurnog stana u modernim zgradama pa sve do sporta i rekreacije.
Bio je mamac za ambiciozne
Bio je mamaca za ambiciozne ljude iz čitave Jugoslavije koji su željeli materijalizirati priču o socijalističkom uspjehu. Neobrazovani seljaci mogli su raditi u tvornici, ambiciozni socijalistički direktori mogli su steći međunarodno iskustvo jer je Borovo bilo veliki izvoznik, a i partijski kadar mogao je birati koju poziciju želi nakon što bi se iskazao u “velikom sustavu”. Zato se Borovo naselje, a tako se zapravo zove vukovarska četvrt u kojoj se nalazi kompleks, uvijek moglo pohvaliti da u njemu živi najviše naroda i narodnosti iz bivše Jugoslavije.
– Nekada je bio bolji standard, puno se više radilo i puno se bolje živjelo. Bilo je puno lakše – kaže Ljubinko Mrkić, iskusni tehnolog kojeg smo zatekli kad je za strojem zamijenio jednog radnika. On je šef, ali mu nije teško zasukati rukave jer svi radnici Borova znaju, iako to nitko javno ne govori, da se trenutačno vodi posljednja bitka za spas tvornice. Ova nekad moćna tvrtka stalno je u gubicima otkad je, nakon mirne reintegracije 1998., ponovno pokrenuta proizvodnja. Borovo je opstalo samo zahvaljujući velikim injekcijama države koja svake godine ubrizgavala više od 25 milijuna kuna kako bi sanirala gubitke.
Ljubinko već 30 godina radi u Borovu i bio je svjedok mnogih uspona i padova. Borovo bi, to nema nikakve sumnje, imalo velikih problema i u tranziciji iz socijalizma u divlji kapitalizam kakav se stvarao devedesetih, ali mu je smrtni udarac zadao rat. Zna se kako su prošli Vukovar i Borovo naselje, a tvornički kompleks, koji je nevjerojatno velik za današnje prilike, ne samo da se nije oporavio od rata nego je, kada se vide sva ta oštećenja i rupe na mnogim napuštenim halama, teško povjerovati da su razaranja bila prije više od dvadeset godina.
Sada zaposleno samo 950 radnika
Kada je riječ o zaposlenosti, ona je neusporediva u odnosu na stare dane. Sada je zaposleno oko 950 radnika. Nije dobra ni “struktura zaposlenih” jer previše radnika radi u administraciji. Novi direktor Hrvoje Merki došao je na čelo Borova prošle godine i pred sobom ima težak zadatak. Mora ovog nekadašnjeg giganta, koji je u međuvremenu postao bogalj, ponovno osoviti na noge u poslati ga u surovi svijet tržišta da se „tuče“ s najboljima iz Europe, Amerike i Kine. A to danas nikome nije lako. Koliko je samo poznatih tvornica propalo u Europi i Americi zbog nevjerojatno jeftine i vrlo često nekvalitetne kineske robe.
Drugim riječima, Merki će biti upisan u povijest Borova kao čovjek koji je uspio sačuvati tvrtku ili kao njezin grobar, koji joj je zabio zadnji čavao u gubitaški lijes.
Mladi menadžer s međunarodnim iskustvom samouvjereno najavljuje da će spasiti Borovo. To je ona samouvjerenost koja je tipična za sve mlade menadžere koji imaju velike zadatke. I onda uvijek nabrajaju ono što je moguće, ali se vrlo često, da ne bi obeshrabrili svoju okolinu, uopće ne osvrću na teškoće i moguće prepreke. To ne znači da nisu svjesni opasnosti, ali procjenjuju da bi razgovor o problemima samo otežao put. Uostalom, da je Mojsije svome židovskom narodu unaprijed rekao da će put u Obećanu zemlju trajati tako dugo i da će imati toliko problema, pitanje je bi li uopće pošli s njim na tako neizvjestan put.
– Smatram da država može zadnji put pokušati spasiti Borovo. Možemo postati profitabilno društvo. Nakon stabilizacije treba naći nekog strateškog partnera koji će preuzeti tvrtku – iznosi Merki svoj plan oporavka i odmah dodaje, kako ne bi bilo zabune, da o privatizaciji odlučuje vlasnik, a to je u ovom slučaju država. Pitam Merkija ima li Borovo snage da se „tuče“ s velikim igračima iz svijeta, a on, stekao sam dojam da zaista vjeruje u ono što govori, odgovara potvrdno.
– Vrlo je realno da Borovo posluje pozitivno jer europski kupac želi robu koja nije došla s Dalekog istoka. Želi znati podrijetlo robe, želi ekološku robu – kaže Merki. Otkriva mi i zanimljive trendove koji se događaju na globalnom tržištu obuće. Europski proizvođači svoje tvornice iz Kine i drugih zemalja Dalekog istoka polako vraćaju u rubne europske zemlje kao što su Portugal, Rumunjska, pa čak i u bivšu Istočnu Njemačku. To je šansa i za Vukovar koji je na dobroj prometnoj poziciji, koji ima kvalificiranu snagu i tradiciju proizvodnje, ali i zato što ima velike olakšice za ulagače.
Veliki tvornički kompleks u Borovu naselju tek je djelomice osposobljen za rad i zato još izgleda napušteno. Može se usporediti s gradom koji je nekad imao dvadeset tisuća stanovnika a onda je, zbog „kuge i kolere“, postao avetinjski prazan. Tako je i s Borovom koje sada ne zapošljava ni tisuću ljudi, što je gotovo zanemarivo u odnosu na stara vremena. Neke proizvodne hale potpuno su razrušene u ratu, neke su jako oštećene i nikada nisu popravljene, a tek je u nekoliko njih ponovno pokrenuta proizvodnja. Naša novinarska ekipa, koju je vodila susretljiva domaćica Ruža, posjetila je pogone u kojima se proizvodi kožna obuća i legendarne startasice.
Naš junak s početka priče tehnolog Ljubinko Mrkić govori nam o proizvodnji nekada i sada. Jedno je slično to što je Borovo uvijek imalo odlične proizvode, a sve drugo udaljeno je svjetlosnim godinama. Recimo, sada su serije nekog modela jako male pa se dnevno proizvodi nekoliko vrsta proizvoda. A prije 29 godina, kada je Ljubinko počeo raditi u Borovu, serije su bile milijunske jer se radilo za tržište Sovjetskog Saveza.
– Sada je sve drukčije, prije se puno više radilo, bilo je puno bolje – kaže Ljubinko dodajući da radnik u proizvodnji zaradi oko 2800 kuna. Nije to puno, ali su mnogi u Vukovaru i okolici sretni da mogu naći i takav posao. Uvjeren je da Borovo ima dobre modele i da bi mogli uspjeti. Situacija, kaže, nije dobra, ali se nada da će biti bolje jer svi rade na tome. Otkriva da Borovo svake godine izbaci i do 400 modela raznih cipela. Primjećujem da je odmah optimističniji kada razgovaramo samo o cipelama. Nada se da se Borovo može suprotstaviti kineskoj konkurenciji jer su jednostavno bolji.
– Kinezi su jeftini, ali im cipele ne valjaju ništa – zaključuje Ljubinko Mrkić.
Dizajnerica Andrea Roškar zadužena je za osmišljavanje programa za mlade. Pokazuje nam žensku kožnatu tenisicu koja je \'\'udobna i moderna“. Posebno se pazi na anatomiju.
– Uvijek dajem prednost obući koja će izdržati nekoliko sezona. Nike i Adidas proizvode se od umjetnih materijala – kaže Andrea Roškar dodajući da obuća koju ona dizajnira mora biti kvalitetna, udobna i moderna. Dizajnirala je više desetaka pari obuće. Cijena njezine moderne tenisice u Borovim maloprodajnim dućanima iznosi oko 400 kuna. Ulaskom u Europsku uniju pojačava se kontrola kvalitete pa se nada da više neće biti toliko loše kineske robe.
Borovo nema samo proizvodnju nego i odličnu maloprodajnu mrežu s više od stotinu prodavaonica u Hrvatskoj i 28 u Sloveniji. To znači da proizvodi Borova imaju osiguran put do kupaca. Nekada je na području bivše Jugoslavije Borovo imalo 616 dućana na najboljim lokacijama. Imalo je Borovo nekada u svom vlasništvu više dućana i u Hrvatskoj, ali su bivše uprave, kada su dolazile u financijski škripac, prodavale najbolje dućane na najboljim lokacijama. No za prolivenim se mlijekom ne plače. Iako je Borovo sad u predstečajnoj nagodbi, direktor Merki najavljuje ambiciozne planove razvoja. Planira uložiti oko 10 milijuna kuna u preuređenje prodavaonica. Nisu željeli ništa prepustiti slučaju pa su, kaže, angažirali poznati arhitektonski studio UPI2M iz Zagreba koji je projektirao zagrebačku Arenu. Član uprave UPI2M-a i glavni arhitekt Alen Pleština ističe da su dosad preuredili dvije prodavaonice u Osijeku te da su reakcije kupaca odlične. Zanimljivo je i to da su u uređenju interijera koristili iste materijale koji se koriste za proizvodnju obuće i remenja.
– Napravili smo krasne lustere od raznobojnih kožnatih traka. To su rezale i krojile radnice Borova. Sve su radile vlastitim sredstvima. Ne mogu opisati koja je atmosfera među ljudima jer Borovo osjećaju kao nešto svoje. To je jedna pozitivna priča iz Hrvatske – kaže Pleština.
Direktor Merki ističe da maloprodaja godišnje ostvaruje i do 100 milijuna kuna prihoda. Nije, međutim, zadovoljan time što Borovo u svojim prodavaonicama ima tek 22 posto vlastitih proizvoda, dok je gotovo 80 posto drugih brendova.
– Borovo u svojim prodavaonicama mora imati najmanje 40 posto svojih proizvoda – naglašava Merki.
Naravno da je u Borovu, samim time što je još u stopostotnom vlasništvu države, još prisutna i politika. Hrvoje Merki je došao kao akvizicija Milanovićeve vlade, ali odmah naglašava da je posao dobio na javnom natječaju. Prije dolaska u Borovo nije poznavao ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka s kojim, kaže, ima dobru komunikaciju jer je i ministru jako stalo da Borovo uspije. Kritički se osvrnuo i na svoje prethodnike koji su vrlo često preko Borova morali odrađivati političke igre. Na kraju krajeva, bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec završio je u zatvoru zbog Borova. Otkriva mi da se zapošljavalo po političkom ključu HDZ-a i SDSS-a pa se može reći da je u Borovu zaživjelo bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba.
Merki namjerava politiku izbaciti iz Borova i potpuno ga orijentirati na tržište. Želi se fokusirati na modnu, zaštitnu i radnu obuću te razvijati maloprodaju i veleprodaju. Uvjerava me da bi takvo poduzeće moglo biti profitabilno.
– Borovo će se fokusirati na žene između 30 i 40 godina koje su zaposlene. One bi trebale u Borovu kupovati za sebe, supruga i djecu – kaže Merki dok mi pokazuje papuču za rad, suvremenu inačicu legendarne borosane. Opisuje je, kao da je riječ o najljepšoj misici, kao udobnu, vrlo modernu, otpornu na proklizavanje i papuču „koja diše”. Ponosan je i na tenisice Startas koje se dobro prodaju u Francuskoj i Čileu. Međutim, godišnje ih se proda ukupno oko 40 tisuća, što je malo za potencijal koji imaju.
Neće biti lako spasiti Borovo, ali nije nemoguće jer Borovo ima ime, ima političku podršku Vlade i, što je možda najbitnije, podršku kupaca i građana koji zaista žele da se spasi jedna od rijetkih tvornica koja je ostala u Hrvatskoj. Nitko ne želi da se baš ove 2013. završi ta bajkovita priča koju je veliki češki tvorničar Bata donio u Vukovar davne 1931. godine.
>>Izložba Borovo u srcu: Borosana i Borovo viđena očima učenika
